|
TIHANA GAMBIRAŽA - TEA
 Studiram kulturu i turizam na Sveučilištu u Zadru, na četvrtoj sam godini, budući turistički komunikolog. To je dosadni dio..., šalim se, naravno. Iza pseudonima, tea, stoji obična djevojka neobičnih snova, misli i navika.
Pisanje mi pomaže da se ne izgubim u filozofiranju i psihološkim analizama, što su moje nesuđene profesije. Ne znam što bi čitatelji voljeli znati o meni, hmm, npr. pijem isključivo capuccino, volim misliti da sam mizantrop dok se tisućiti put ne ulovim u ispadima filantropije, pomalo sam cinik (idol mog djetinstva - garfield, to sve objašnjava) koji se redovito raspekmezi u svojim pjesmama. Pisanje je moja najljepša okupacija (prvu sam pjesmu napisala sa sedam godina). Voljela bih se okušati više u prozi, velika mi je želja napisati roman. Privlače me i ostale vrste umjetnosti, dobar sam crtač, željela sam čak biti animator, ali sam otkrila da je to puno zahtjevnije nego što se čini, no možda jednom napravim kakav strip namjenjen djeci. Eto, to je tea, zapravoTihana, ne volim previše pričati o sebi, introvert, promatrač, sve što nisam rekla u mojim je pjesmama...
Deeds:
Da li sebe doživljavaš kao običnog čoveka koji piše ili taj talenat čini da to baš i nije tako unutar tebe?
Tea:
Mislim da postoji taj mistificirani romantičarski stereotip o pojmu pjesnika, zaostao iz nekih davnih vremena kad su pjesnici bili, iz perspektive okoline, "luđaci", boemi, nestvarna bića s drugog planeta itd.., no ipak podupirem djelomično taj stereotip jer nužno je biti pomalo "lud" da bi si stvorio cijeli jedan unutarnji svijet ili čak više paralelnih svjetova iz kojih dolazi inspiracija. Točniji pojam bi bio izrazita senzibilnost kao posljedica tih pet posto talenta kojeg pjesnik posjeduje, a općepoznato je da je sve ostalo rad, rad i čisti rad, dakle, običan sam čovjek, obična pjesnikinja koja katkad zapne o neki detalj "nevidljiv" ostalim običnim ljudima i tada iz tog malenog detalja počne razrada. Iza svih pjesama stoji rad, muze nisu dobre šaptačice u vrijeme sveopće buke. Svakodnevne obaveze i užurbanost današnjice svrstavaju nas sve u više manje iste kalupe, samo je privilegija pjesnika da se s vremena na vrijeme otrgnu iz tih kalupa.
Deeds:
Ja lično znam da si iz prelepog Zadra. Mi kontinentalci uglavnom sanjamo o životu u nekom primorskom mestu. Vrlo često u svojim stvaralačkim idejama ''plovimo pučinom okeana''. Koliko je tvoj grad kriv da od tebe čini jednog pravog pesnika?
Tea:
More je vječna inspiracija. Iako moram priznati da u mojim pjesmama nema previše takvih motiva, tek su katkad diskretno ubačeni. Nisam od pjesnika koji pjevaju hvalospjeve morskoj pučini, zalascima sunca i kliktajima galebova, mislim da to dođe s godinama. Mladost ipak traži egocentričnost, preispitivanje sebe, pa se u pjesmama uglavnom osvrćem na vlastita unutarnja stanja. Međutim, kad si rođen i odrastao na moru, to je dio osobnosti (mislim da bih u kontinentalnim krajevima patila od klaustrofobije)..., šetnje uz more, danju, noću, (u sumrak je najljepše, zbog sveopćeg plavetnila) liječe, nadahnjuju, rastužuju, evociraju uspomene i tako nastaju pjesme.
Deeds:
Jesi li do sada šta objavila, možda neku zbirku, a da mi to ne znamo?
Tea:
Dosad sam svoje pjesme i priče objavila jedino u Balkanskom književnom glasniku, zbirku nisam objavila. Imam podvojeno mišljenje o takvom pothvatu, budući da dosta pretražujem pjesničke zbirke u knjižnici i uočila sam da sam usamljeni tragač. Previše knjižica požuti prije prvog čitanja! Potrebna je velika medijska eksponiranost da bi trud uložen u zbirku polučio rezultate, što se tiče čitanosti jer o novcima je smiješno pričati kad je riječ o pjesništvu. Uglavnom se svodi na činjenicu da autor mora izdati prvo neku hit prozu da bi se publika osvrnula na pjesničku zbirku. Ne znači da neću nikad objaviti zbirku, ali zasad je to samo daleka ideja.
Deeds:
Da li je Bundolo sajt prvi na kom si započela sve popularnije promovisanje literarnih i književnih dela tkz. web-kniževnosti i zašto baš Bundolo?
Tea:
Prvih desetak pjesama sam objavila na Pisaćoj mašini-cipu, potom sam nekoliko mjeseci kasnije otkrila Bundolo i veoma mi se svidjela iznimna angažiranost autora u pogledu čitanja i komentiranja, dizajn site-a i mogućnost automatskog objavljivanja teksta, preglednost aktivnosti pri svakom logiranju, sve su to stvari koje su me zadržale na Bundolu. Posebno bih istaknula druženje, uvijek je netko prisutan, Bundolo nikad ne spava, ljudi su nevjerojatno susretljivi i druželjubivi, a i neprestano se pojavljuju novi autori što potvrđuje atraktivnost site-a. Ukratko, ugodna atmosfera, mogućnost napredovanja putem konstruktivnih kritika i čitanja drugih autora je ono čime me je Bundolo kupio.
Deeds:
Šta misliš, koliko je ovakav vid povezivanja ljudi koji se bave pisanom reči doprineo da se mladi pisci brže integrišu u ozbiljnije vode gde bi bili zapaženi i postigli afirmaciju?
Tea:
Definitivno je izvrsna odskočna daska u smislu brušenja spisateljske vještine jer se kroz kritike mnogobrojih autora koje sam osobno doživjela iskrenim i dobronamjernim, može dobro poraditi na sebi i po tome je takav oblik povezivanja uglavnom anonimnih autora jedinstven i efikasniji (u pogledu razvitka pisca) od prezentacije putem bloga gdje nepregledna masa čitatelja, koja se možda nije sama okušala u ozbiljnijem pisanju poezije i proze, doživljava svaki iole korektan uradak vrijedan hvalospjeva i služi puhanju ega autora, umjesto da mu putem kritika ostavi prostora za rad na sebi. Na Bundolu je komentiranje stručnije jer smo svi u istim vodama. Najbitniji je rad na sebi, čak i kad stvorimo prepoznatljivi stil, uvijek ima mjesta eksperimentiranju, i samo nas rad i ambicija može dovesti do integracije u ozbiljnije književne vode. Pisanje na Bundolu je neki preduvjet napretka, osnova koja nam omogućuje da stremimo više i ako postanemo afirmirani autori, može biti lijep uvid u kronologiju našeg pisanja. Samo objavljivanje na web site-u nije dovoljno da nas se shvati ozbiljno, potrebno je slati radove na natječaje, u časopise i biti uporan.
Deeds:
Koliko sam te pratila, uglavnom pišeš poeziju. Da li inspiracija pronadje tebe ili ti pronadješ nju?
Tea:
Da, trenutno sam mnogo više u poetskim vodama, proznih uradaka imam tek nekoliko, ali mislim se u budućnosti puno više posvetiti i prozi. Inspiracija redovito pronađe mene. Postoje neke teorije da se može i treba pisati i kad nemaš inspiraciju ali to se više tiče proze kao zahtjevnijeg elementa pisanja u pogledu vježbe. Kad sam god nasilu pisala nije ispalo dobro, naravno da to tad nisam posve uočila, ali danas kad čitam te pjesme vidim u njima mrtvilo. Nekad me uhvati panika da nikad više neću napisati ništa suvislo, ali to su uobičajni strahovi umjetnika u razdoblju duže suše.
Deeds:
Koliko si direktno u kontaktu sa ljudima koji takodje pišu; poznaješ li lično nekog pisca?
Tea:
Na Bundolo me uputila voljena osoba, tamo povremeno objavljuje pjesme, neću otkriti pseudonim ipak:-). Ostale autore osobno ne poznajem (ah ti kilometri), no virtualno sam sklopila neka poznanstva i zaista bih voljela upoznati autore koje rado čitam i s kojima imam super komunikaciju bilo putem maila ili komentara.
Deeds:
Možda bi želela da nam ukažeš ko su tvoji uzori sada i naravno svi oni pisci koji su te intrigantno naveli da i sama počneš da pišeš? Preporuči nam ih da i mi bolje pišemo.
Tea:
Nemam uzora. Svojevremeno sam bila oduševljena Kamovom, Baudelaireom, Poeom, Jesenjinom. Svatko me od njih u određenom razdoblju nadahnjivao. Kad sam počela ozbiljno pisati bila sam nadahnuta Fernandom Pessoom i Slyviom Plath, ali nisam ih pokušavala kopirati. Vrlo brzo sam stvorila svoj stil iz kojeg se jako teško mogu iščitati bilokakvi uzori. Poezija je preintimna da bi se mogla uspješno pisati po nečijoj šabloni ma koliko sjajna bila, u svakom takvom pokušaju to ispadne neiskreno i neiživljeno. Poeziju intezivno čitam, u posljednje vrijeme više biram suvremene autore i tu bih izdvojila Olju Savičević Ivančevič, Delimira Rešickog i Dortu Jagić. Mislim da je to neka vrsta pjesničke higijene, redovno osvježiti um dobrom poezijom.
Deeds:
Znam da je svakom pesniku teško da odabere i posebno predstavi svoje pesme. Ipak, postoje one koje su nam bar za nijansu draže. Da li bi nam sama odabrala bar tri tvoje pesme iza kojih ponosno stojiš?
Tea:
Sve moje pjesme imaju naglašenu emotivnu notu i često su to mala šifrirana pisma osobama koje mi znače, poruke koje ne bih odaslala direktno u diskursu. Budući da ih smatram svojevrsnim katalogom svojim emotivnih stanja, stojim iza svih, ali sam ujedno jako samokritična pa ću izdvojiti one za koje mislim da su najkvalitetnije. Prva, koju smatram značajnim odmakom od početničkih pokušaja je "ja sam ona koja šutnjom pomiče zidove", potom "bezvremenska dimenzija" kao obračun sa jednom traumom, najdirektnija i najeksplozivnija moja pjesma i na kraju kao najslikovitija "noćna mrmljanja uz cestu" koja me uvijek odveze cestom mojeg djetinjstva.
Vesna Marjanović - deeds
JA SAM ONA KOJA ŠUTNJOM POMIČE ZIDOVE
poskliznem se o tvoje želje
svakim desetim korakom
namjera je ista
da te vežem zagonetkom
dok padam preko tvojih prstiju
želim li biti spretno uhvaćena
ili prebiti ponos
padom na dno tvojih htijenja
iskopavajući trunke panične kontrole
iz uglova tvojih očiju
možda te samo želim zavarati
hinjenom bespomoćnošću
dostojnom plahih srna
što preskaču ograde tvojih skrivenih žudnji
prevariti te morseovim znakovima
dok namigujem feniksu
jer opet smo otresli pepeo na tvoje trepavice
ja sam ona koja šutnjom pomiče zidove
tek kapi ulja na jezeru tvojih očekivanja moje su riječi,
koncentrirane opne nerazvodnjene tvojim imperativom
sublimiram tvoju percepciju
otresi kapljice nerazumijevanja
na prag iscrtan dvotočkama
na tvoje upitnike slažem cigle nemara
navodim te na sablasni oblik dijaloga
gdje tvoja riječ ostaje zadnja...pred vratima
neizrečeni odgovori strmoglavljuju se u ponore tvojih slutnji
ja sam ona koja šutnjom pomiče zidove
BEZVREMENA DIMENZIJA
Razlivenim godinama
popunjavam skrovišta datuma tijesnih dana,
konzumiram tvoje riječi u prahu
ostatke trpam u petarde,
praskom konvecije da raznesu vremenski procjep u koji me trpaš.
Posljednje mrvice potom ubrizgavam u vene
da izgrizu zov pakosnih eritrocita.
Omaške Stvoritelja,
precijenjenost sličnosti čeonih kostiju i linije usana
ispravljam radošću fanatika
Učinio si me moćnom!
Linije razgraničenja
koje sam crtala nevidljivom kredom,
tek mnogo kasnije pročitavši da ih zovu distanca,
stvarale su nove dimenzije,
sramotno sterilne.
Amputirala sam sunce i oblake
da nemam odgovore na tvoja pitanja
"londonskog gospodina"
pogledaj već jednom jebeni ttx
i pusti me da uškrabavam podsjetnike kraj velike aorte,
(koja nam btw je sasvim drukčije kodirana),
krvave memoare prolivene žuči
i ne prelazi crtu!
mogla bih ti uprljati ispeglani rukav
i time narušiti sklad
kojim si me oblikovao
NOĆNA MRMLJANJA UZ CESTU
automobili nose noć na haubama
i opet sam dijete u prevelikom sjedalu,
svjetla u daljini rasprskavaju imena svojom brzinom
žilete između njih još ne puštam koroziji,
dok brijegove gutaju zavoji
i kuće sklapaju kapke sve ranije
druge su pjesme na radiju
pogodile istu notu,
rasparanu na usnama
u tihom akordu
dok još nismo naučili patetiku,
i prvi put prije ulaza u grad
okrećem leđa progutanoj cesti
pokušavajući jednim okretom postati optimist,
pod prvim neonom jedno slomljeno ptičje pero
tradicionalno otpuštam s usana
a pod brisače podmećem kuglice smijeha
kao talisman kiši
i kazaljkama koje vlastitim životima
prerastaju moje upiranje daha u prozor
Tihana Gambiraža - tea
|
|
Cheap Reseller Hosting 
